Kao esej: Bijela zastava

Zlatna kaciga 2011Bijela zastava udara u temelje etike. Poklonike, uvažavaoce ili poštovaoce bijele zastave, kao sredstva za čuvanje života i opstanak, pravovjerni, moralisti, epski patetičari, etičari i patrioti smatraju otpadnicima, moralnim šljamom, kukavičkim ološem, etičkim monstrumima… Jer, istaći bijelu zastavu znači predati se, ostati bez slobode, postati rob. A zar ima išta važnije i vrednije od slobode?! I zar ima išta uzvišenije nego za slobodu dati život?!

Uvažavaoci i poklonici bijele zastave su uvjereni da i od slobode ima nešto preče i važnije, a to je život! Jer, što ako te napadne triput, ili sto puta jači neprijatelj, da ne idemo dalje, recimo cijeli svijet, je li vrijedno pružati otpor po svaku cijenu i izginuti do posljednjeg za jedan, možda, sasvim apstraktni ideal!?

Da li je bolje imati kuršumima izrešetanu ratnu nacionalnu zastavu (uz bezbroj mrtvih njenih nosilaca, stjegonoša, zastavnika, barjaktara…) ili sačuvanu, netaknutu, nedodirnutu bijelu zastavu, spasiteljicu života?! Kojoj zastavi je preče mjesto u nacionalnom muzeju?! Sasvim je moguće da je jedno od ovo dvoje časnije, a drugo korisnije.

Razdiran tom dilemom, moj iskošeni um, sklon mudrovanju, da ne kažem jaču riječ, filozofiranju, na poziv iz slobodarskog grada Kruševca, da smislim i pošaljem jednu sažetu, jezgrovitu, iščašenu, iskošenu misao, na temu „spas“ – poslao sam na anonimni Konkurs Devetnaestog Međunarodnog festivala humora i satire „Zlatna kaciga“, uz devetnaest drugih, i sljedeću misao (aforizam):

Bijela zastava nam je spasila živote. Za nju se mora naći mesto u nacionalnom muzeju.

I, gle čuda! Ovaj aforizam je dobio Prvu nagradu – „zlatnu kacigu“, među hiljadu konkurentskih.

Nije na „slavodobidnitku“ da govori o kompetentnosti žirija koji su činili Ljubodrag Stojadinović, Petar Lazić i Ivko Mihajlović, ali je autor nagrađenog aforizma dužan da tom žiriju oda priznanje za duboko razumijevanje njegove etičke dileme!

Kao melem na ranu mi je palo reagovanje znamenitog filozofa Nikole Rackovića: „Kad pročitaš ovaj aforizam, koža da ti se naježi.“

Nije suvišno dodati da sa ovim mojim svježim aforizmom veoma dobro korespondira, ili je u prisnoj korelaciji, moj davnašnji aforizam: „Razum je pobijedio! Silu valja poštovati.“ (Nabijeđeni lektori su redom ispravljali na: „Silu treba poštovati.“ Ne, tako nijesam mislio dok sam razrešavao tu dilemu. Upravo treba da stoji: „Silu valja poštovati.“ Ne pridikovati, već konstatovati da od toga ne samo da ne može biti štete, već naprotiv, može imati koristi, ili dobiti.)

Možda je upravo ovdje mjesto da se unese i jedna zgoda.

Pošto su novine razglasile rezultate Konkursa za „Zlatnu kacigu“ 2010, javio mi se jedan kolega po peru, znači aforist, satiričar i pitao: „Što ima novo?“ Nema ništa – odgovorio sam. „Lažeš da nema ništa novo“ – bio je „intiman“ – „a to što si dobio „Zlatnu kacigu“?!“ To nije ništa novo – uzvratio sam. „Zlatnu kacigu“ sam dobio i prošle godine.

Da čitaoci ovog, kao eseja, ne ostanu uskraćeni, evo tog lanjskog aforizma, na temu „kriza“: „Vlada je zabranila svaki štrajk glađu. Ali, dok traje kriza, prema štrajkačima neće biti preduzimane nikakve mere.“

© Savo Martinović

Овај унос је објављен под Коментари и означен са , , . Забележите сталну везу.