Kao esej: Žuč se sam čita

Novina ŽučŽuč je nesvakidašnja, nesvakodnevna, jedinstvena humoristička zavisna novina, koja izlazi kad može a može kad hoće. Izdavač je,  Kulturno-informativni centar Bijeli Pavle, iz Danilovgrada.

Osnivač, direktor i čelni urednik je Dragan Mitov Đurović, za koga moja majka Zlata davno reče: „Njemu ni žuč nije grka“, a On joj uzvrati odabranim riječima oproštaja, sudnjega dana.

Žuč je imenica ženskoga roda – kaže se: ta žuč, „zaboljela me žuč“…

Kad se žuč metne među znake navoda i izvoda, kad se pretvori u novinu, kad novina dobije ime Žuč, mijenja i rod – postaje imenica muškoga roda. A onda se na svakoj boljoj trafici kaže: „Dajte mi jedan Žuč (koliko gođ košta) i da mi je malo.“ Žuč kao novina, anal, godišnjak, od ženskoga postaje muško! Žuč je hermafrodit, čiji pol zavisi od navodnika… („I žena je čovjek, ako je muško!“)

Da je, i među navodnicima, Žuč ostala žensko, bila bi bjelopavlićka odiva, čiji je otac Bijeli Pavle, a njihov stvoritelj  nikad umorni DMĐ.

Žuč je nastao kad i Prvi crnogorski festival humora i satire, koji nije ništa drugo do svojevrsna svečana akademija duha, u rodnom Danilovgradu, zadnje godine potonjega vijeka.

Žuč ne izlazi kad neće, a to često hoće, što se čitaocima ne dopada.  Žuč nije dosadan kao komšija pa da se pojavi svakoga dana. Žuč je, i stoga, nesvakidašnja novina.

Žuč je nastao na tradiciji crnogorskoga narodnog duha i humora, a na sličan način su nastajali: moskovski Krokodil, pariski Patak, sofijski Stršljen, beogradski Jež, banjalučki Nosorog, nečija Osa, Kornjača, Žabac, Komarac… čitava jedna humorističko-satirična menažerija…

Žuč je nastao i na tradiciji listova koji danas mogu od njega da uče kako se pravi, ne smiješna, no novina koja, do suza zasmijava…

Za onoga ko pročita Žuč od korica do korica, može se reći da je načitan čovjek. Ne samo načitan, nego i nasmijan.

List Žuč je melem na ranu, (na ljutu ranu – ljutu travu), prijeki lijek za dušu običnom svijetu i normalnom čovjeku; tako ljekovit da mu je mjesto u apotekama; dok uzurpatorima, silnicima, moćnicima („Poluga moći zlata vrijedi“), birokratama, da rečem i tajkunima – ide na jetru. Žuč je umiven, očešljan, ukaćen, uštosovan, uparađen, napravljen da zasmije, zabavi, razgali, zamisli, uozbilji a ne ozlojedi, i zabrine, kad mu nema druge… Red priče, red (satirične) pjesme, red aforizma, red epigrama, red anegdote, red zgode, red nezgode, red šale – jednostavno red razgale. Red do reda – razgala do razgale. Žuč zna za mjeru, kao što je ljuska od oraha. Žuč je odmjeren, umjeren, živopisan, slikovit, fragmentaran a cjelovit. Žuč je takav, jer je, kako reče V.R. „kratka forma u Crnoj Gori u punoj formi“. Na račun Žuča slobodno možete praviti viceve, jer Žuč zna za šalu.

A istinske i istinite karikature Luke Lagatora, urednika za sve što je nacrtano i Darka Drljevića, čije su linije božji dar (u jednom je aforizmu on   daltonista koji zna da nije sve ružičasto); a o njihovom majstorstvu svjedoče: Seul, Tokio, Baku, Minhen, Rim, Podgorica, Danilovgrad, Brazil, Kina, Turska… Upućeni znaju da je riječ o svjetskim nagradama. Uz njih je i mag makedonske karikature i ljuti obožavalac Crne Gore i Danilovgrada, a gospodin Miro Georgijevski… Đerlek, Srdić i ini dobronamjerni…

Legenda tehničke opreme, tehnike, grafike, metrike, estetike, etike, (ritmike) preloma, špigla, dizajna rastera, cicera, bolda, kurziva… Ratko Mugoša Mugi (nevjerovatno mali čovjek – vjerovatno velikog formata – „A jedan“, ništa drugo ne čini do što ljepotu lista pretače u lakoću čitanja. Zato je, naoko, a i na oba oka, Žuč ljepotan, bez lente.

(Na prstima jedne ruke ne mogu se izbrojati oni koji mu se dive?!)

Već sa naslovne strane ispod karikature bez riječi, koja mnogo govori, čitaoca čeka najbolji aforizam u cijelom Žuču, koji potpisuje Radomir Racković, slučajno urednik teksta. (Da je najbolji, nije samo Rackovićevo no i moje mišljenje.) Stranice Žuča puni srbijanska humorističko-satirična elita: Baljak, Marković, Zakić, Jovanović, Beštić, Dangubić, Mitar, Nestorović… a tu je i domaći, crnogorski krem: Raco, Veljko, Dugo, Mićko, Duško, Ratko, Dejan, Veso, Vlado, Nikola, Čiki, Boban, Bojat, Jovan, Grof… Tu sam i ja, na žalost i bližnjih – „još me ima“. A nađe se mjesta i za Duška Radovića, Leca!.. Svi oni, i karikaturisti su uvaženi ili ugledni gosti, ili i jedno i drugo, Festivala humora i satire… uz opravdano odsustvo neumrlih Radovića i Leca.

Dovoljno je da za mrvu radoznao i znatiželjan čovjek uzme Žuč u ruke i pogleda… Dalje ide sve samo od sebe:

Žuč se sam čita! Čita, pamti i prepričava.

Ko uzima Žuč nije ni žučan ni žučljiv. Žuč je operisan od žuči.

Deviza Žuča je da se kupcu ne gleda u zube.

Ko hoće ozbiljnom čovjeku da vidi zube, neka mu da Žuč u ruke.

„Ako ste ozbiljan kupac, uzećete humoristički list Žuč!“

Žuč košta jedan euro, a nema cijenu!

Od mene toliko – koliko nijesam očekivao.

© Savo Martinović

Овај унос је објављен под Коментари, Часописи и означен са , , . Забележите сталну везу.