Intervju – Milenko Stojičić (Nezavisne novine, 13.08.2010.)

Milenko Stojičić: Ljudi se boje otključati Kočića

Milenko Stojičić„Obožavam političare kao likove mojih knjiga. U dječačkim danima želja mi je bila da postanem političar. Međutim, politika je kasnije počela da me zanima u potpuno drugom smislu, kao sirovo meso za moju literaturu“, kaže književnik Milenko Stojičić ovogodišnji dobitnik „Kočićeve nagrade“, koju dodjeljuje Zavičajno društvo „Zmijanje“.

Stojičić je romansijer, pripovjedač, pjesnik i esejista, do sada je objavio veliki broj knjiga, priredio je nekoliko antologijskih izbora, živi u Banjaluci i radi kao na Radiju RS.

U intervjuu za „Nezavisne novine“, još pod svježim utiscima, govori o povezanosti njegovog pisanja s Kočićem, savremenoj književnosti, kao i o položaju knjige u modernom svijetu tehnologije.

NN: Za Vas kažu da pišete jezikom i žanrom kojim je pisao i Petar Kočić. Može li se u današnjim prilikama pisati na isti način kao što je Kočić pisao u svom vremenu?

STOJIČIĆ: To je veoma bitno pitanje kada govorimo o književnosti danas, ne samo kod nas, već uopšte u svijetu. Već 30 godina na različite načine pišem o Kočiću i mislim da mi nismo njega pročitali, da je njegovo djelo još zaključano. Priča se o njegovim najčitanijim knigama, ali veliki broj pripovjedaka je još nedovoljno istražen. Smatram da je on apsolutno moderan, a da smo mi na neki način „zarđali“ i kad je u pitanju jezik, stil i poetika modernog pisanja. Međutim, ljudi bježe od toga da otključaju Kočića, a još je mnogo toga nedodirnuto. Nedavno sam završio roman o Kočiću, kroz koji sam shvatio da je njegov nerv apsolutno živ, a da smo mi ostali dio prošlosti.

NN: Povezujete književnu tradiciju sa savremenim svijetom, u odnosu na tu činjenicu, kako biste opisali savremenu književnost?

STOJIČIĆ: Naša savremena književnost je u jednoj agoniji, kao da smo zaboravili, a mnogi se trude da neke stvari zaborave, šta je to lijepo pisanje. Kada pogledate knjige naših savremenih pisaca, u velikom broju njih može se primijetiti da su naši pisci „elementarno nepismeni“. Više se ne zna šta to piše među koricama i mislim da smo potpuno u zabludi da pišemo neku veliku književnost. Pritisle su nas neke dnevne, političke i ratne situacije. Nemamo književnu kritiku, novine su nas izbacile sa svih mogućih pozicija, nema priča i polemika, to su činjenice, koje govore da samo glumimo savremenu književnost.

NN: Čini mi se da su danas, kada je svijet postao „globalno selo“, pisci suočeni s jednim problemom, a to je pojava knjiga na Internetu. Da li je još cijenjena pisana riječ među koricama knjige i opstaje li knjiga?

STOJIČIĆ: To je vrlo otvorena tema, jer postoje internetski pisci i oni romantičari koji još pišu i štampaju knjige, mirišu boju, a upravo je to ono što Internet nema. Miris papira, knjiga sa kojom zaspete na grudima, su oni osjećaji koje Internet ne može, i nikada neće moći, da pruži. Knjiga na Internetu je hladna i ja lično je tako nikada ne bih čitao. Mislim da ne može ništa vatri vječnoj, koja plamti među knjigama, da stane na kraj. Danas imate bezbroj blogova na kojima svi mogu da pišu i postanu internetski pisci, ali to nije literatura. Vjerujem da nema šta da se priča o sudbini knjige, jer ona je najbolji čovjekov prijatelj.

NN: Političari su često izabrani junaci vaših djela. Jesu li oni neiscrpna tema?

STOJIČIĆ: Obožavam političare kao likove mojih knjiga. Kada sam išao u osnovnu školu moja želja je bila da postanem političar. Međutim, kasnije je politika počela da me zanima u potpuno drugom smislu, postala je sirovo meso za moju literaturu. Najveći pisci, od stare grčke do danas, pisali su velike knjige i djela o političarima. Pišem o savremenim svjetskim političarima, ono što ja mislim i kako mislim da treba, bez obzira na moguće posljedice.

U dobrom društvu

NN: S obzirom na važnost imena koje nosi, ali i na činjenicu da su „Kočićevu nagradu“ i ranije dobijali naši poznati pisci, koliko Vama znači ovo priznanje?

STOJIČIĆ: Još sam pod visokom temperaturom i plašim se da ne mogu realno da ocijenim kako se zaista osjećam. Mislim da su moje impresije prevruće, ali, u svakom slučaju, dobiti nagradu koja nosi ime Petra Kočića je, prije svega, neka vrsta znaka da moje pisanje i knjige nisu pokrivene paučinom i prašinom zaborava. S druge strane, to je jedna obaveza od koje strahujem, iz razloga što nagrada mora tek da se opravda narednim knjigama. „Kočićevu nagradu“ prije mene su dobili veliki književnici kao što su Dobrica Ćosić, Milorad Pavić, Predrag Lazarević, Jovan Radulović, Radoslav Bratić, Đuro Damjanović. Samim tim mi je velika čast da se i moje ime našlo među ovim imenima.

Nevena Vržina
1

  1. 08.2010. Nezavisne novine – Banja Luka
Овај унос је објављен под Интервјуи и означен са , , , . Забележите сталну везу.